škola

OPUŠTENO NAPRIJED

PREZENTACIJSKE VJEŠTINE

Ma daj kakav strah?. Ti imaš iskustva s predavanjem u školi, blago tebi i lako tebi!!!

Poražavajuće, no istinito. jedno je predavati učenicima, a drugo je stati pred odrasle ljude, pa bili to i kolege iz vlastite škole. Teško za povjerovati pogotovo onima koji ne rade u školi, ali istinito.

Ako ove vještine nisu dio mojih postavki po kojim funkcioniram, kako mogu učiti i tražiti od učenika da prezentiraju pred svojim kolegama u razredu.

Taj svoj nedostatak ispravila sam prolazeći mnoge edukacije na tu temu i izlažući sebe kao vježbu i kao istinski javni nastup pred 50- ak, a na kraju i stotinjak ljudi. Moram napomenuti za one koji ne rade u prosvjeti, sve o vlastitom trošku, jer školski aparat ne poznaje logiku prosvjetarskog posla. Ne poznaje potrebe javnog nastupa u školskom sustavu krečući od prosvjetnih djelatnika koji na žalost ne barataju ovim vještinama.

Javni nastup ili prezentacijske vještine nisu rezervirane samo za glumce, pojedince s televizijskog ekrana već su one must have vještine ne samo u poslu već u svakodnevnom životu.

Ako želite da vas poštuju, da vam vjeruju i da vam prilaze, onda su ove vještine nezaobilazne u vašem životu.

Ako želite više samopouzdanja, samopoštovanja i osjećat se zadovoljno ove vještine će morati postati sastavni dio vašeg života.

ŠKOLA ZA ŽIVOT

Prvo sam trebala razbiti uvjerenja da su prezentacijske vještine rezervirane samo kod izlaganja referata ili projekata.

Prezentacijske vještine su životne vještine, na prvom mjestu. Postavila sam im jedno vrlo jednostavno pitanje jer se radi o 14-ogodišnjacima.

Tko biste htjeli biti na nekom rođendanu na kojem ne poznajete svu ekipu?

Osoba koja je spustila glavu i pogled joj je uperen 45° od poda s povremenim pogledom u nekog sa strane ili osoba koja ima otvoreni stav, gleda pojedince u oči dok se predstavlja i uspostavlja kontakt?

Ostali su zatečeni ovim pitanjem, tihi i krajnje zainteresirani. Tek ovako motiviranima, jednostavnije sam mogla pristupiti.

Krenula sam u edukaciju učenika od 10 godina i onih od 14 godina.

U pravu ste ako pretpostavljate da su to dvije potpuno drugačije edukacije.

Što mislite? Koga je teže naučiti prezentacijskim vještinama?

Učenike od 10 godina ili one od 14 godina?

U ranijoj fazi starosti dijete nema blokada. Djeca do 10-11 godina vole se izlagati i zabavljati okolinu, pogotovo kad je ona sastvaljena od poznatih lica. Nemaju problem s time kako će publika primiti njihov sadržaj. Oni su fokusirani na sadržaj i moje upute, a ne na publiku. Ja sam ta koja kontroliram publiku i prezenteru upućujem manje upute kad zapne, tako da stvorim osjećaj opuštenosti. Cilj je prezentacije ili nastupa biti opušten. Sjetite se sebe. U takvom stanju možete sve. Grč je ometajuća okolnost. U počecima učenja ovih vještina nije bitan sadržaj već to opušteno stanje i iskustvo tog stanja u novim okolnostima. Iskustvo je : „Ja to mogu i u tome sam dobar“. Kako se izmenjuje njih i više od 20-etak, gledajući druge, uče i daju povratnu kritiku. Ovo su učenici koje sam naučila davati sandwich feedback ranije( jedan od mojih blogova).

Oni su mnogo prijemčljiviji i brže prihvaćaju nove izazove dok stariji učenici imaju već stvoreni kritički stav i onda vam postavljaju 1000 pitanja kako bi bili sigurni imali to smisla ili nema. Pitanja su napadajuća, tako da se nemojte dati smesti. Oni bi jednostavno pobjegli da ne moraju naučiti još jednu vještinu u svom životu koja će im dobro doći. Ne da im se. Oni imaju ponašanja odraslih ljudi. Poznato vam je, vjerujem?

GLEDAJ ME U OČI

Pratiti pogledom svako lice u publici teže je izvest 14 – ogodišnjacima. Osim što publika dekoncentrira prezentera, prezenter istovremeno dekoncentrira sam sebe. Dobacivanja, podsmijavanje i meškoljenje doživljava kao kritičku informaciju na samog sebe. Toga nema kod 10 – ogodišnjaka jer oni još uvijek posjeduju svoj veliki unutarnji svijet u kojem su i sami glavni glumci. Njima je još uvijek samo potreban sadržaj o kojem bi mogli pričati i oni se u njemu odlično i fokusirano snalaze. Možete tražiti i da prezentiraju na jednoj nozi, idem sada u krajnost, neće im to predstaviti nikakav problem jer su oni samo i isključivo samo u sadržaju(u sebi). Dok prezentiraju tražim da pogledom prate svakog u publici, zauzmu stav i mjesto na tzv. pozornici. Oni to naprave toliko automatski, bez ikakvog truda kao da je to već dio njihovog od prije naučenog ponašanja. Takav stav publika želi vidjeti. Tada se zainteresira, prati i sluša sadržaj. Desetogodišnjaci imaju više samouvjerenosti jer to vide kao zabavnu igru.

Tinejdžerima je izuzetno bitan pogled i reakcija njihovih prijatelja. Ego je vrlo krhak. Direktno dobacivanje ga potpuno destabilizira.

OKRENI SE

Nakon par neuspjelih pokušaja s 14- godišnjacima i prisutne buke, pala mi je jedna ideja na pamet i automatski sam rekla: ”Okrenite se leđima od prezentera”, a prezenteru poručila: “A ti samo počni, sad te nitko ne ometa”.

Podsjetilo me na onaj film kad je djevojci s velikom tremom na sceni, dečko ugasio sva svjetla, a mrak joj je dao opuštenost, nestanak straha i ona je zapjevala kao slavuj.

BEZ STRAHA

„Andrea“ je bila ta koju su potpuno destabilizirali njezini prijatelji.

Stojim ispred njih. Oni okrenuti meni licem, a njoj leđima. Oslobodila se i odahnula. Krenula je. Na moje čuđenje gledajući u njih nisam mogla vjerovati da šute i napokon sa zanimanjem slušaju i razmišljaju o čemu ona priča. I sama sam se iznenadila što sam postigla gledajući ozbiljna lica sa širom otvorenim očima i koncentriranošću na ono što će čuti. Bilo je prekrasno ovo vidjeti i biti dio toga!

ŠTO NAKON

Objasnili su mi da su mogli na taj način više slušati i obratiti pažnju na sadržaj, mirnoću prezentera i emocije koje su mogli čuti osjetiti u glasu. Nisu znali jer im nije očigledno bilo bitno da je ona tijekom prezentacije užurbano hodala lijevo-desno. To sam shvatila kad su mi objašnjavali. Super! Ovim nisam pomogla samo prezenteru, a imala sam taj cilj, već publici. WOOW!!!

Okrenuli su se! „Andrea“ je drugi put izvela istu prezentaciju. Gledala je iznad njihovih glava. Imala je hrabrost, koju nije imala u prvom setu. Imala je sadržaj zapamćen u umu i mogla ga je sada oblikovati na drugačiji način, što je i činila. Stoga, je sadržaj bio kraći i koncizan. Govor je bio miran. Stajala je ovog puta na mjestu. Publika je i dalje pratila bez glasa, bez upadanja, s velikom dozom pažnje.

PROMJENA

Publika je primijetila da je prezenter bio samouvjeren, koncizan i zanimljiv. Zaista su osjetili da priča o sebi i iz svog iskustva.

Treći put je izvela tako da je trebala svakog u publici pogledati. Sadržaj je ovog puta bio još kraći. Istaknula je najbitnije iz sadržaja.

FEEDBACK

Publici se jako dopao zadnji način prezentiranja jer su primijetili da više prezenter nije u sebi već izašao izvan sebe i bio dio njih. Dobili su povezanost i njezin sadržaj je postao njihov. Dodirnula je svakog sekundom pažnje.

Drugim riječima njezini životni problemi i stajališta su postala njihova.

Ona više nije bila ona već oni, što je i sama izjavila jer joj se i samoj ovaj treći put najviše svidio i u njemu se najmirnije i najsamouvjerenije osjećala.

Ona je postala GIVER.

„Onaj koji daje nema nikakvog straha da to netko neće primiti jer ne traži ništa zauzvrat“

 

Možda će vas zanimati

Ostavite komentar