Majka dviju djevojčica, polaznica edukacije

Osvrti

“Moji izazovi kao majke”

Djevojčica je s 3 godine imala određene „probleme“ u ponašanju; „fazu sindroma tantruma“ – roditelji često, zbog neupućenosti, imaju krivu percepciju ovog sindroma.

Naše dijete je lupalo rukama i nogama o pod i o zid, a mi smo se osjećali poprilično nemoćno. Tumačili smo to kao razmaženost i tjeranje svoje volje. Na psihološkoj procjeni djeteta, dobili smo samo ex catedra objašnjenje, no ne i konkretno znanje kako da riješimo problem.

Edukacijom u Coaching Flow-u  naučili  smo da je riječ o  razvojnoj fazi djeteta. Dijete je u toj situaciji potrebno zagrliti, a ne kažnjavati, kao i poticati na fizičku aktivnost i igru. Bacanje po podu nije namjerno, dijete to ne može kontrolirati, to je faza kroz koju se njegov mozak razvija.

U vrtiću bi djevojčica  dobila  zadatak i  20 minuta bi sjedila nad papirom, bez da je išta napisala. Trebalo joj i više vremena da se uopće privikne na sam vrtić. Kad je krenula u školu, nije joj se dalo ići u školu niti pisati zadaću. Kada bih joj rekla da mora, inatila bi se. Mučilo me kako da joj objasnim da mora napisati zadaću, a da to ne shvati kao obvezu.

Naučila sam ne postavljati stvari kao prepreku. Djeca na riječ NE reagiraju negativno,  a slična stvar se dešava i s odraslima.

 

 Primjeri drugačije komunikacije:

 

–        Moraš!

–        Pa, zašto??

–        Zato! Jer se škola mora završiti!

Razgovor završava prisilom i buntom. Kada sam usmjerila komunikaciju na pozitivan „drugi cilj“ i izbjegla da se nešto „mora“:

–        Kad završiš zadaću, možeš se ići igrati sa sestrom!

 Dijete napiše zadaću i veseli se igri.

 

–        Nadam se da ćeš to napraviti!  – komuniciramo nepovjerenje, provjeru, kontrolu

 

–        Ja vjerujem da ćeš ti to super napraviti!

–        Ja vjerujem da ti to želiš!

Na ovaj način dajemo im  povjerenje, osjećaj da im vjerujemo. Oni tada osjećaju  „pozitivan pritisak“  i isporučuju – pozitivno.

 

„Mala sestra provocira veliku, velika se ljuti“.  Prije edukacije bih u toj situaciji reagirala:

–        Nemoj, pusti sestru, nemoj je gnjaviti!  Svađa i vika bi se nastavila. Danas znam koliko je važno da dijete razvije osjećaj „starije sestre“:

–        Sestra te ne gnjavi, nego se samo želi družiti jer te voli i jer si joj ti uzor.

U ovom slučaju djeca se igraju se u miru, a starija sestra je ponosna.

 

Naučila sam i da s djecom treba razgovarati onako kako bi htjeli da poslodavac razgovara s vama. S obzirom da sam iz poslovnog svijeta, potpuno se slažem s ovom metaforom.

–        Idi, ovo sada treba odraditi!

–        A, zašto?

Kad dobijemo objašnjenje, razumjet ćemo što se od nas traži i dobiti volju da isto i učinimo.