vještine

PREZENTACIJSKE VJEŠTINE U OSNOVNOJ ŠKOLI, A MOŽDA I ŠIRE

PREZENTACIJSKE VJEŠTINE

 

Što mislite? Koga je teže naučiti prezentacijskim vještinama?

Učenike od 9 godina ili one od 14 godina?

Odgovor koji tražite po glavi trebao bi kretati u smjeru 14 – ogodišnjaka, jer je taj odgovor točan.

Njih je teže tomu naučiti.

U ranijoj fazi starosti dijete nema blokada (bar ne u toliko velikom broju) prema publici kao vanjskom elementu koji je važan dio prezentacije. Ono nema problem s time kako će oni primiti sadržaj jer je fokusirano na sadržaj, a ne publiku. Bar ne u emotivno blokirajućem smislu. Publika je tu i to je za njih samo jedna neutralna informacija. Stoga oni već imaju u sebi taj  prirodni odmak, koji kasnije nestaje i na njegovo mjesto se stvara reakcija koja može postati blokirajuća ili motivirajuća.

GLEDAJ ME U OČI

 

Pratiti pogledom svako lice u publici teže je izvest 14 – ogodišnjacima. Osim što publika dekoncentrira prezentera, prezenter istovremeno dekoncentrira sam sebe. Dobacivanja, podsmijavanje i meškoljenje doživljava kao kritičku informaciju na samog sebe. Toga nema kod 9 – ogodišnjaka jer oni još uvijek posjeduju svoj veliki unutarnji svijet u kojem su i sami glavni glumci. Njima je još uvijek samo potreban sadržaj o kojem bi mogli pričati i oni se u njemu odlično snalaze i fokusirani su na njega. Možete tražiti i da prezentiraju na jednoj nozi, idem sada u krajnost, neće im to predstaviti nikakav problem jer su oni samo i isključivo samo u sadržaju. Dok prezentiraju tražim da pogledom prate svakog u publici, zauzmu stav i mjesto na tzv. pozornici. Oni to naprave toliko automatski, bez ikakvog truda kao da je to već dio njihovog od prije naučenog ponašanja. Takav svijet je publici teže je srušiti. Kad publika vidi i osjeti čvrsti stav i stanje prezentera, ona se tada zainteresira i budno prati prezentera i sluša sadržaj. Devetogodišnjaci imaju više samouvjerenosti ili je to samo jedan od njihovih zadatak kroz rado provode kroz njima zabavnu igru.

 

OKRENI SE

 

Nakon par neuspjelih pokušaja s 14- ogodišnjacima i prisutne buke, pala mi je jedna ideja na pamet i automatski sam rekla: ”Okrenite se leđima od prezentera”, a prezenteru poručila: “A ti samo počni, sad te nitko ne ometa”.

 

Podsjetilo me na onaj film kad je djevojci koja je na sceni imala veliku tremu dok je pjevala njezin dečko ugasio sva svjetla, a mrak joj je dao motivaciju, nestanak straha i ona je zapjevala kao slavuj jer nije vidla lica.

 

BEZ STRAHA

 

Krenula je moja Andrea bez imalo straha i uz prisustvo brzinskog hodanja lijevo, pa desno do kraja prezentacije u tijeku koje je vladao tajac. I sama sam se iznenadila sto sam postigla. Vidjela sam ozbiljna lica sa širom otvorenim očima i koncentriranošću na ono što će čuti. Što im je drugo preostalo, nego da slušaju! To su i odlično učinili. Bilo je prekrasno ovo vidjeti i biti dio toga!

ŠTO NAKON

 

Objasnili su mi da su mogli na taj način više slušati i obratiti pažnju na sadržaj, mirnoću prezentera i emocije koje su mogli čuti. Oni nisu znali jer im nije očigledno bilo bitno da je ona tijekom prezentacije užurbano hodala lijevo-desno. To sam shvatila kad su mi objašnjavali. Super! Ovim nisam pomogla samo prezenteru, a imala sam taj cilj, već publici. WOOW!!!

 

Okrenuli su se! Andrea je drugi put izvela istu prezentaciju. Gledala je iznad njihovih glava. Imala je hrabrost, koju nije imala u prvom setu. Imala je sadržaj zapamćen u umu i mogla ga je sada oblikovati na drugačiji način, što je i činila. Stoga, je sadržaj bio kraći i koncizan. Govor je bio miran. Stajala je ovog puta na mjestu. Publika je i dalje pratila bez glasa, bez upadanja, s velim dozom pažnje.

 

PROMJENA

 

Publika je primijetila da je prezenter bio samouvjeren, koncizan i zanimljiv. Zaista su osjetili da priča o sebi i svoja iskustva.

 

Treći put je izvela tako da je trebala svakog u publici pogledati. Sadržaj je ovog puta bio još kraći. Istaknula je najbitnije iz sadržaja.

 

FEEDBACK

 

Publici se jako dopao zadnji način prezentiranja jer su primijetili da više prezenter nije u sebi već izašao izvan sebe i bio dio njih. Dobili su povezanost i njezin sadržaj je postao njihov.

Drugim riječima njezini životni problemi i stajališta su postala njihova.

 

Ona više nije bila ona već oni, što je i sama izjavila jer joj se i samoj ovaj treći put najviše svidio i u njemu se najmirnije i naj samouvjerenije osjećala.

 

Ona je postala GIVER.

Onaj koji daje nema straha da to netko neće primiti jer ne traži ništa zauzvrat. Uopće o tome ne razmišlja. To nije dio njegovog ponašanja.

Možda će vas zanimati

Ostavite komentar