SAMO NAPRIJED, BEZ STRAHA

SAMO NAPRIJED , BEZ STRAHA

Odakle taj strah dolazi?  Zašto se ne bi jednostavno tamo i vratio?

Strah od čega? Ma, od svega.

Strah od prezentiranja, od penjanja, od pasa, od zatvorenog ili otvorenog prostora, od visine, od nizine, od dubine, od širine. Strah od neuspjeha, uspjeha, strah od nepoznatih ljudi ili možda reakcija od poznatih. Strah od mačaka ,miševa, buba i koje čega drugoga. Zvuči komično kad ih ovako nabrajam. Strahova je vrlo mnogo. Previše.

Svatko ima bar par nekakvih manjih ili većih strahova. Kako su uopće došli do nas? Zašto su došli samo neki ili zašto baš ti neki? Zanimljivo  pitanje na koje nemam odgovor.

Strahovi su baš zanimljiva pojava. Neki od njih sami odlaze tijekom života dok neki, drugi, novi dolaze nešto kasnije. Zašto? Gdje su do sada bili? Jesu li bili uvijek u nama? Sada osjećaju plodno tlo ,pa su se javili? Ne znam.

Ovo je još zanimljivije. Čemu služe ako znamo da nas samo blokiraju u nekom nastojanju. Osim što nas mogu na vrijeme zaustaviti i spasiti od veće propasti najčešće su neosnovanog podrijetla.

Dolaze iz nekih dubina, daljina koje ne smatramo svojima ,ali ih vrlo brzo prisvajamo i tu najviše griješimo.

Strahove , izgleda , ipak proizvodimo sami. Oni nikada nisu bili dio nas niti će biti. Rođeni smo bez straha. Rođeni smo u ljubavi i svi težimo širiti ljubav, a ne strah. To je u nama. Zašto onda tako lako prihvaćamo razne strahove, čak i one tuđe koji ubrzo postaju naši jer imamo sposobnost identificiranja s tuđim životnim situacijama.

Uglavnom ,odabir je na kraju naš.  Postoji strah od visine, ali on nije naš, on jednostavno jest. Postoji, kao i niz pojmova na ovom svijetu koje opet ne prisvajamo tako lako. Kad kažemo: Strah me je…….moram navesti čega jer rečenica treba imati informaciju. Strah ide od nečega dok hrabrost prema nečemu. Ja želim biti hrabra u penjanju na visoke planine. Ova informacije me vodi prema tom izazovu. Svi žele ići naprijed, a ne vraćati se unatrag.

Vrlo je jednostavno za shvatiti. Kada govorimo o  strahu mi ga i preciziramo, no kada govorimo o hrabrosti nju ne preciziramo , ne stavljamo u određeni kontekst ili ne navodimo joj određene koordinate i ona ostaje nedefinirana.  Kao takva nema nikakvu snagu. Uglavnom skloniji smo baviti se detaljnije negativnim , nego pozitivnim konotacijama.  

Ali, mogu vrlo lako navesti neke situacije u kojima  mogu biti hrabra. Neke su dio mog stvarnog života, a neke mojih narednih mogućnosti.

Vraćanje u prošlost je od izuzetne važnosti u ovim i sličnim situacijama. Naša hrabra ponašanja smo zapisali u memorijskoj kartici našeg sjećanja. Izvucimo ju van i točno zapišimo u čemu smo hrabri.

Ako sam hrabra  npr. u konverzaciji onda mogu navesti da s lakoćom i zanimanjem pratim dijelove verbalnog i neverbalnog ponašanja sugovornika te se tome lako prilagođavam  i usmjeravam razgovor. Zadovoljna sam time i u tome sam uspješna.

Kada i hrabrost imenujemo kao informaciju i ona će dobiti na svojoj snazi. Bez obzira kako i koliko nešto dobro činimo i u tome smo zaista odlični, navedimo sve detalje i što nam to donosi. Koje osjećaje i kakvo raspoloženje? Na taj način stvorit ćemo prostor naše pažnje na hrabrosti, a  strah će postajati sve manja i manja sporedna stvar. Nestajali su tako i mnogi drugi strahovi koji su u počecima bili veliki ,a sada ih više nema.

Odaberimo čemu ćemo pridavati veću pozornosti i čime se želimo baviti u životu.  

Želimo li ići naprijed ili unazad?

Nešto morate učiniti jer kako vidite stajanje u mjestu u stvari, ne postoji.

To je zabluda. 

 

Možda će vas zanimati

Ostavite komentar